Istočna i sjeverna-afrički pehar bubnjevi su igrali ispod ruke ili odmarajući se na igračevu nogu, uz mnogo lakši dodir i posve različitih udaraca (ponekad uključujući svitcima ili brzim ritmovima zglobni s prstiju) nego ručnih bubnjeva poput djembe, pronađeno u zapadnoj Africi.
Postoje dva glavna tipa vrčastih bubnjevima. Egipatski stil ima zaobljene rubove oko glave, dok je turski stil izlaže rub glave. Izložena rub omogućuje bliži pristup glavu tako tehnike prstiju lomljenje može biti učinjeno, ali je teško rub obeshrabruje brze role moguće s egipatskom stilu.
Pehar bubanj se može igrati, a održava se pod jednom rukom (obično ne-dominantne ruke) ili tako da ga stavite na stranu na krilo (s glavom prema igračevih koljenima) dok sjedi. Neki bubnjevi su napravili s remen nosače tako da se bubanj može se prebacio preko ramena, kako bi se olakšalo igranje stojeći ili ples. To stvara rezonantnu, nisko-održavanje zvuk, dok lagano igrao s prstiju i dlana. Neki igrači presele svoje šake i iz zvono mijenjati ton. Postoje razne ritmove (vidi dumbek ritmovi), koji čine osnovu folklorne i moderne glazbene i plesne stilove na Bliskom istoku.
Postoje tri glavne zvukovi koje proizvodi pehar bubanj. Prvi se zove "doum". To je dublji bass zvuk proizvodi udaranje glavom u blizini centra s dužinom prstiju i dlana i polijetanje ruku za otvoreni zvuk. Druga se zove "Tek" i to je veći-piskav zvuk proizvodi udaranje blizu ruba glave s prstiju. A 'Tek' udario sekundarne strane je također poznat kao "ka". Treći je zatvorena zvuk 'Pa', brzo odmara ruku na glavu da se ne dozvoljava otvoren zvuk. Osim toga, tu su i složenije tehnike, uključujući sjedne, udari, cura i peciva koje se koriste za ukrašavanje osnovni ritam. Pljesak i udaranje sa strane bubnja mogu se koristiti uz bubnju zvukove.
Druga tehnika često se koristi u Grčkoj, Bugarskoj, Turskoj i Egiptu je dodirnete prste jedne ruke i tankim štapom u drugoj. U Turskoj štap se zove çubuk, što znači štap, ili štap. Romani većine zemalja povezanih s pehar korištenje bubnja ovu tehniku.
